- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Ponekad se pitam da li je predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić političar ili kuvar?! On je pasionirani javni čovjek. Stravstveni politikant, čiju posvećenost bezobličnom i nejasnom političkom radu u Srbiji tokom protekle tri decenije ne osporavaju ni njegovi najzagriženiji, a ograničeni protivnici. Posmatrajući njegovo djelovanje (jer o djelu za sad nema govora), moju pažnju je po pravilu zaokupljala ta tajanstvena sila koja ga pokreće i čiji su izvori polumitski. Naš čovjek bi rekao kako je posao političara lukrativan. Bajkovita ogovaranja spominju kako su izvjesna braća u Beču prije nekog vremena proslavila prvu milijardu eura. Ali ja nekako vjerujem da to nije istina. Moć je takođe veliki izazov i iskušenje slabih duša, a takve listom naseljavaju ljude na ovom svijetu. Ipak, bilo je i drugih pohlepnika, samozaljubljenih častoljuba, pa niko nikada nije pokazao tako infernalnu energiju uloženu u konstrukciju ničega i destrukciju svega što bi mu moglo stajati na putu.
Dok je bio premijer, predsjednik Vučić nije se mnogo bavio Kosovom i Metohijom. Ispred sebe je gurao „male od palube“ - Jul-agu Vulina i fra Marka Đurića. Oni su tamo napravili čudo - u smislu da se svi još uvijek čudimo. Srpski narod na Kosovu je poslije decenija progona – a maligan je bio progon od strane naših partija koje su im korumpirale vođstva a njih sluđivale – odmah razumio sve narodne poslovice i pitalice: „odakle vjetar duva“, šta radi jedna ruka drugoj i konačno „gdje zeka pije vodu?“. Po prvi put od rata jedan je srpski vođa sa Kosova i Metohije, koji kakva slučajnost – nije podržavao Vučića, prvo utamničen u albanskom kazamatu, a kada je pušten smjesta je pao kao žrtva atentata. Vladajući SNS i njegova Srpska lista napadali su ubijenog Olivera Ivanovića, a preko sebi odanih žutih novina i roze televizija na njega su izlili cjelokupnu kanalizaciju omanjeg grada. Po prvi put u istoriji jedan političar demokratske Srbije molio je KFOR da puste srpsku policiju da nauči pameti tadašnju većinu među Srbima u Kosovskoj Mitrovici. Generala Milana Nedića savremena Srbija ne želi da rehabilituje, a eto i taj je kvisling izbjegavao da tako govori o svojim sunarodnicama koji su se opredijelili za komuniste ili četnike.
Sa strašću kuvara nekog otmenog francuskog restorana, koji ne radi samo za novac, već i za slavu, Aleksandar Vučić ne poznaje vremensku dimenziju. Mi u Leskovcu svake godine probijemo rekord u veličini pljeskavice. Ali, šta je priprema pljeskavica od 66 kg i 100 gr (spravljena u Leskovcu prije desetak dana) u odnosu na dinstanje jednog naroda koje Vučić i njegova partija sprovode već evo godinu dana. Prošlog jula je novoizabrani predsjednik počeo kampanju za podjelu Kosova i priznanje nezavisnosti albanske republike koja bi ostala izvan granica naše zemlje.
U medijskoj tami, bez koje je spremanje političke pomije na kojoj bi da se proslavi nemoguće, ne čuje se pitanje koje predsjedniku mnogi postavljaju. Naime, da nije od ulaska u politiku do 2017 (dakle punih četvrt vijeka) vrečao, urlao, proklinjao, prijetio i prozivao sve one koji su htjeli bilo šta da rade oko Kosova, možda bi ovaj problem bio riješen i prije rata? Možda bi po tom obrascu naši sunarodnici dobili više u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, bolji status u Crnoj Gori? Godinu dana Vučić traži nešto što ne smije ni da nazove pravim imenom: nije „podjela“ nego je „razgraničenje“, sporazum nekakav. Cilj je „dobiti nešto“, a „sve smo izgubili“ i to ne u vrijeme kada je on kao ministar ratovao ili podržavao novi ustav, ili su poslanici SNS-a glasali za rezoluciju UN koju je napisala EU... I, naravno, čak i kada to postigne i pusti Kosovo u UN, on neće „priznati“ „Republjik Kosova“. Nikada. A njemu treba vjerovati. On nikada nije lagao. Bar tako kaže.
Čekali smo istorijski govor 9. septembra. Predsjednik je, međutim, junački prekinuo pregovore. Odlučan da „ne dozvoli da ga više lažu“. Sjetimo se kako je 2013. predao sjever Kosova albanskoj državi. Sudove i policiju je uključio u sistem druge države, pa sada albanske specijalne jedinice mogu da hapse i članove Vlade Srbije, a kamoli lokalne Srbe. Prisjetimo se oba briselska sporazuma, ulaska Srpske liste u Vladu Kosova, sa Haradinajem koga Srbija goni za ratne zločine. Njihovog glasanja za izbor predsjednika republjike Hašima Tačija Zmije. Sada nešto štrajkuju, ali iz vlade ne izlaze, a uhvatili su ih nedavno na nekakvom Haradinajevom prijemu.
Vučićeva mudrost kotrolisanja raspada dobila je pristalice i u regionu. Poslije bošnjačke opštine Petnjice, osnovana je i albanska Tuzi. Proslavi su prisustvovali ambasadori Albanije i Kosova. A da li su makar Crnogorci na Kosovu i Albaniji nešto dobili? Nisu?! Šta imaju Srbi u Crnoj Gori? Sjutra će Đukanović pozivati u pomoć, ali će srpski narod tom prilikom, sasvim sigurno, braniti isključivo svoje interese.
Šta da očekujemo od rođenih glumaca? Vučićev govor dostojan Miloševićevog na Gazimestanu - birokratski prosjek na emocionalnim Himalajima? Priče o privredi, ljubljenje beba i darivanje jaganjaca, dok anestezira narod za novu amputaciju. Još malo naricanja nad srpskom sudbinom, ali i nad sobom jadnim koga su svi izdali?
Da li je to istorijski govor kapitulacije i kako je moguće sa takve pozicije dobiti izbore i referendum? Ili je riječ o začinu „vegeta‘‘, koji vrijedni kuvar posipa pred kraj dinstanja? Nije više važno kakav je čovjek Vučić. Ko god želi, zna kakav je, ako je uopšte. Pitanje koliko smo mi svi, građani Srbije, mali, kada je on naš veliki čovjek.
(Autor je istoričar
i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)